Jedna od onih koje su cijeli svoj radni vijek posvetile djeci je Božica Cenić, odgojiteljica Dječjeg vrtića Varaždin, koja iza sebe ima 46 godina i tri mjeseca radnog staža.
-Najveće zadovoljstvo u ovom poslu jest osjećaj da si uvijek mlad. Kada dođeš na posao, a dočeka te dvadeset ili dvadeset petero djece, nekada ih je bilo i više od trideset, i kada ti potrče u zagrljaj govoreći: „Došla si teta!“, to je poseban osjećaj. Vesele se tvom dolasku, a ti se veseliš njima. Ovo zaista nije samo posao, nego poziv. Ako ga voliš, radiš ga punim srcem i u njemu svakodnevno uživaš. Bila sam jedna od sretnica kojima je novi zakon omogućio da nakon 65. godine ostanu raditi još neko vrijeme. Produžila sam svoj radni vijek za godinu dana kako bih svoju djecu, svoju skupinu, mogla dovesti do školskih klupa. Prekrasno mi je danas susresti djecu o kojoj sam nekada brinula, a koja sada kao roditelji dovode svoju djecu u vrtić. Posebno me razveseli kada mi kažu: „Pa vi ste ostali isti!“ I sama se tako osjećam jer su me djeca svaki dan pomlađivala. Još uvijek imam osjećaj da bih mogla nastaviti raditi, ali sada imam unuku i ne želim propustiti nijedan dan njezina odrastanja – poručila je Cenić.
O tome koliko je teško nakon desetljeća provedenih u školi zatvoriti jedno životno poglavlje govorila je i Vesna Ivančan, dugogodišnja ravnateljica OŠ Breznički Hum, koja je u obrazovnom sustavu provela 44 godine.
-Nakon 44 godine radnog staža odlazak u mirovinu za mene je bio vrlo emotivan. Kao što sam rekla svojim djelatnicima, moje je srce ostalo u toj školi. Ona je bila moj drugi dom, a sada sam se vratila svom prvom domu. Rad s djecom za mene nikada nije bio samo posao. To je poziv. Za njega čovjek mora imati osjećaj, empatiju i ljubav prema djeci. Mnogi se odluče za učiteljski ili nastavnički poziv, a da možda nisu potpuno svjesni svega što ih u tom poslu očekuje. Ja sam po struci učiteljica razredne nastave i jako dobro znam koliko je važno znati pristupiti djetetu, osobito malom prvašiću koji prvi put ulazi u školu, često nesiguran i preplašen. Takvo dijete treba prihvatiti, ohrabriti, pomoći mu da se prilagodi i da školu doživi kao sigurno mjesto. To se ne može postići samo znanjem, pravilima i autoritetom. To se može napraviti jedino srcem, strpljenjem, empatijom i ljubavlju. Upravo zato smatram da rad u odgoju i obrazovanju nije samo zanimanje koje čovjek odabere, nego poziv za koji treba imati istinsku želju raditi s djecom i biti uz njih dok odrastaju – naglasila je Ivančan.
Župan Varaždinske županije Anđelko Stričak istaknuo je kako Županija ovom svečanošću tradicionalno zahvaljuje svima koji sudjeluju u razvoju djece i mladih.
-Varaždinska županija osnivač je 33 osnovne škole koje pohađa 11.763 učenika, a u njima je zaposleno ukupno 1.756 djelatnika. Također smo osnivač 13 srednjih škola koje pohađa 6.562 učenika, dok je u njima zaposleno 1.221 djelatnik. Danas želimo zahvaliti i svima koji su svoj radni vijek proveli u našim školama i vrtićima te ih ispratiti u zasluženu mirovinu. Riječ je o ukupno 92 djelatnika iz školskog sustava, od kojih je 45 radilo u nastavnom, a 34 u nenastavnom području, kao i o 13 djelatnika dječjih vrtića – naveo je župan Stričak osvrnuvši se i na velike promjene kroz koje je obrazovni sustav prolazio tijekom njihovih karijera.
-Tijekom svih tih desetljeća naši učitelji, nastavnici i profesori morali su se stalno prilagođavati promjenama i svladavati nova tehničko-tehnološka pomagala, od običnih školskih ploča do današnjih pametnih ploča, od klasičnih udžbenika do tableta. Riječ je o golemom tehnološkom napretku koji su najprije morali svladati sami, a zatim svoja znanja, uz mnogo strpljenja i empatije, prenijeti učenicima. Upravo zato im dugujemo veliku zahvalnost. Bez njihova entuzijazma, predanosti i ljubavi prema poslu teško bismo danas mogli govoriti o Varaždinskoj županiji i našem obrazovnom sustavu kao perjanici hrvatskog obrazovanja – istaknuo je Stričak.
