U doigravanju je preskočena Grčka, a na završnici u Rusiji, Hrvatska je bila apsolutni hit doguravši do finala, gdje se nakon poraza od Francuske okitila srebrnom medaljom. Sve što je uslijedilo nakon toga samo je učvrstilo Dalićev status na kormilu Vatrenih. Ali i ne samo u reprezentaciji. Dalić je odjednom postao sveprisutna ličnost, osoba s kojom je trebalo biti viđen, čija prisutnost se tražila. Od reklamnih spotova na televiziji, preko javnih događanja, do susreta u intimnom okruženju probranog društva.
Četiri godine nakon Rusije, osvojena je nova svjetska medalja. Bronca u Kataru dohvaćena je s daleko više borbe, u puno neizvjesnijim utakmicama. Ali time slađi je bio doček reprezentativaca na glavnome zagrebačkom trgu. U društvu Modrića, Perišića, Livakovića, ranije Mandžukića, Ćorluke... Dalić je ipak bio ključna figura. Kako na terenu, tako i izvan njega.
Gotovo kultni status, Dalić je osvojio i mirnim privatnim životom. Bez previše javnih istupanja, guranja u prvi plan, osvojio je simpatije i onog dijela javnosti koja nije bila zaluđena nogometnom euforijom. Zbog Dalića, nogomet je postao gotovo kao obveza, a svaka sljedeća utakmica Vatrenih čekala se s velikim nestrpljenjem.
Dodatne simpatije dijela javnosti privukao je svojim otvorenim isticanjem važnosti vjere i obitelji u svojem životu. Priča o Daliću hodočasniku koji redovito prolazi put od 120 kilometara od rodnog Livna do svetišta u Međugorju, dolila je dodatni mistični prizvuk. Od tog narativa nikada nije odustao. Čak niti onda kada rezultat nije pratio očekivanja, a uvijek spremni kritičari bi mu taj dio priče bacali pod nos.
