Lijepo je vidjeti koliko se ljudi, bez obzira na iskrene ili skrivene motive, angažiralo oko Varteksa. No, zakasnilo se, možda i 20 godina. Varteks ne umire s prvim bagerom koji će srušiti krov tvorničke hale u kojoj je nekada svoj kruh zarađivalo možda i stotinu šivačica. Varteks je počeo umirati u onom trenutku dok je toj stotini šivačica i još stotinama ili tisućama njihovih kolegica i kolega počela kasniti plaća. Varteks umire od trenutka dok se broj zaposlenika od 12.000 počeo drastično smanjivati. Dok je u razmaku od nekoliko mjeseci radnu knjižicu dobilo njih 500 ili 1000.
Da Varteksu nema spasa moglo se naslutiti u trenutku dok su radnice štrajkale ispred tvorničke porte. Ili dok je Uprava počela zatvarati proizvodne pogone i rasprodavati opremu, sve pod krinkom racionalizacije poslovanja. Varteks je već napola bio mrtav u trenutku dok su predstavnici sindikata obilazili urede Vlade RH i vraćali se s obećanjima da će Zagreb „učiniti sve što je u njihovoj moći, jer je Varteks važan”. Pokazalo se, ispraznim obećanjima.
Varteks je bio na izdisaju u trenutku dok je bilo nemoguće naći Varteksovo odijelo u trgovini, dok je radnicama jedini posao bio šiti Varteksove etikete na tko zna čija odijela. Varteks je bio definitivno mrtav u onom trenutku dok je onih tek nekoliko preostalih šivačica dolazilo na posao samo kad bi dobile poziv.
Zato, Varteks ne umire s prvim bagerom koji će srušiti krov tvorničke hale. On je odavno mrtav. Rušenje dijela tvorničkog kompleksa je tek uklanjanje relikvije, do koje je malo kome iskreno stalo. Osim, naravno, vlasnicima. A oni ga ionako ne nazivaju relikvijom već građevinskim zemljištem, koje ima svoju cijenu, koju je netko odlučio platiti i tamo u nekome mjesesu 2027. godine otvoriti trgovački centar.
Šteta je jedino da se svih tih godina nitko nije sjetio pa onima koji u Varteksu vide relikviju, osigurao dostojan prostor, muzej, u kojem će biti ispričana priča koja je započela 1918. godine, koja je imala u jednom trenutku 12.000 likova, 180 trgovina, desetak robnih kuća, koja je gradila stambena naselja, bila lider društvenih zbivanja, izdavala novine, sponzorirala sport, mlade, kulturu... Političari nakon jednog mandata dobivaju titule, nagrade, portrete... Stoljetni div nije dobio ništa.
Da takvo mjesto postoji, možda bi se ovi današnji bageri i kamioni puno lakše podnijeli. S puno više smisla bi se prihvatila činjenica da vlasnici imaju pravo prostor nekome prodati. I da, na tome zaraditi. Pa makar kupac bio još jedan trgovački lanac. Koji će ionako tamo negdje oko Božića 2027. godine biti krcat. I nitko neće razmišljati što je na tome mjestu bilo samo koji mjesec ranije, dok s obitelji, jedne nedjelje, bude kupovao blagdanske poklone.
