FOTO „Nismo znali što nas čeka, tko će se od nas vratiti kući, ali smo znali da trebamo ići!“

Kao nestali i dalje se vode Ivan Đurđek, Marijan Levak, Slavko Šantek i Marijan Vučak, dok je nestali Ivan Oreški proglašen umrlim. Ranjeno je 66 policijskih službenika. Nakon predaje, 20. studenog 1991. godine, u srpske je koncentracijske logore Stajićevo, Sremska Mitrovica, Novi Sad i Beograd odvedeno 119 pripadnika Posebne jedinice, gdje su maltretirani, premlaćivani i izloženi drugim teško zamislivim zvjerstvima u trajanju od 20 do 269 dana.

Program obilježavanja je počeo polaganjem vijenaca i ruža te paljenjem svijeća kod Spomen obilježja poginulim i nestalim policajcima PU Varaždin u Domovinskom ratu. Tom su prigodom načelnik Policijske uprave varaždinske Predrag Benčić i načelnik Policijske uprave međimurske Ivan Sokač položili cvijeće i zapalili svijeće. Odavanju počasti pridružili su se i izaslanik potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja i savjetnik ministra Marko Ratković, župan Međimurske županije Matija Posavec, zatim gradonačelnik Varaždina Neven Bosilj, gradonačelnica Čakovca Ljerka Cividini, gradonačelnik Novog Marofa Siniša Jenkač, izaslanik župana Varaždinske županije Ivo Loborec, predstavnici Vukovarsko-srijemske županije, predsjednik i član Savjeta za branitelje Vukovarsko-srijemske županije Ivica Nikolić i Milan Draženović, predstavnici Grada Vukovara i članovi Savjeta branitelja Nikola Margain i Zlatko Matanović, izaslanik načelnika Policijske uprave vukovarsko-srijemske i voditelj Službe kriminalističke policije Krešimir Hunjet, načelnik Općine Vidovec Bruno Hranić, voditeljica Područnog odjela Varaždin Ministarstva hrvatskih branitelja Snježana Hunjet te brojni drugi.

Počast su polaganjem ruža i paljenjem svijeća odali i članovi obitelji poginulih i nestalih policijskih službenika. Pridružili su im se i ratni pripadnici Posebne jedinice Policijske uprave Varaždin te predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata. Velečasni Ivica Cujzek, župnik Župe sv. Fabijana i Sebastijana, blagoslovio je Spomen obilježje uvevši prisutne u molitvu za sve poginule, nestale i preminule pripadnike Posebne jedinice i sve  hrvatske branitelje.

– Danas obilježavamo 35. godišnjicu odlaska naših kolega u obranu grada Vukovara. Dana 11. rujna 1991. godine, posljednja grupa od ukupno 185 policijskih službenika Policijske uprave Varaždin, koja je u to vrijeme objedinjavala područje sadašnjih policijskih uprava varaždinske i međimurske, krenula je u obranu  grada Vukovara. Nažalost, neki se naši kolege nisu vratili. Njih 21 je poginulo, a veliki broj njih je završio u koncentracijskim logorima. Danas je prilika da ih se sjetimo, posebice da odamo počast onima koji su dali svoj život za hrvatsku državu, kao i našim kolegama koji su danas u mirovini, a koji su prošli kroz zarobljeništvo i strahote srpskih koncentracijskih logora – rekao je načelnik Policijske uprave varaždinske Predrag Benčić.

– Na današnji dan prije 35 godina, 185 pripadnika Posebne jedinice policije, krenulo je na izvršenje zadaće obrane grada Vukovara. To su u tom trenutku bili najbolji policijski službenici iz varaždinskog, međimurskog, podravskog i zagorskog kraja. Krenuli su u neizvjesnost, ne znajući kakva je tamo ratna situacija. Dolaskom na položaje u Borovu Naselju i Vukovaru krenuli smo, zajedno s lokalnim policijskim službenicima u fazu obrane grada. Tijekom tih ratnih dana u Vukovaru imali smo teške gubitke i strašna stradanja, a nakon toga uslijedio je i prolazak kroz mrak srpskih koncentracijskih logora – naglasio je predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora - Podružnica Varaždin Damir Makovec te dodao:

– Kroz logore je prošlo 119 pripadnika naše jedinice. Oni koji su bili ranjeni vraćali su se prema Varaždinu, a posljednja skupina izašla je krajem listopada u konvoju. Njih 119 završilo je u logorima, gdje su proveli od 20 do 269 dana, proživljavajući strahote logorskog života. Teško je opisati kako je bilo biti tamo i biti manji od makova zrna. Od jutra do mraka nisi znao kakva ti je budućnost, što te čeka idući dan, tko će te prozvati i za što. Za ono za što si kriv ili za ono za što nisi kriv. Kriv si bio samo zato što si se predstavio kao pripadnik hrvatskih snaga, odnosno tadašnje Republike Hrvatske, pred snagama Jugoslavenske narodne armije. Ja sam u logoru proveo 186 dana. Razmijenjen sam 22. svibnja 1992. godine, zajedno s devetoricom ostalih naših policajaca.

– Danas odajemo priznanje svim pripadnicima hrvatske policije koji su prvi krenuli u obranu lijepe naše 1991. godine. Na današnji dan otišla je posljednja grupa naših pripadnika Policijske uprave Varaždin, koja je u to vrijeme pokrivala područje Varaždinske i Međimurske županije. Bilo ih je ukupno 185. Nažalost, tijekom obrane Vukovara mnogi su poginuli ili nestali. Sveukupno je 37 pripadnika Policijske uprave Varaždin poginulo u Domovinskom ratu. Moramo ih se s poštovanjem sjećati i pamtiti njihovu žrtvu, jer su svoje živote dali za našu slobodu i našu lijepu Hrvatsku – istaknuo je Neven Bosilj, varaždinski gradonačelnik.

Nakon svete mise, položeno je cvijeće i zapaljene su svijeće ispred Spomen panoa u Policijskoj upravi varaždinskoj. Program obilježavanja je nastavljen svečanom akademijom. Nazočnima se potom dirljivim govorom obratio dozapovjednik Posebne jedinice policije Nenad Šantek.

– Kad čovjek izgovori 35 godina života, čini se to kao da govori o čitavom jednom životu, a ipak postoje dani koji bez obzira na vrijeme koje prolazi, nikada do kraja ne postanu prošlost. Za mene je 11. rujna jedan od tih dana. Toga je dana nas 185 iz Varaždina, Ivanca, Ludbrega, Novog Marofa i Čakovca, krenulo prema Vukovaru. Nismo znali što nas čeka, koliko će rat trajati, ni tko će se od nas vratiti kući, ali znali smo da trebamo ići! Ja sam jedan od onih koji je ostao iza logorskih zidova. Ostao sam tamo dovoljno dugo da naučim koliko vrijedi komad kruha, koliko znači riječ drugoga čovjeka, koliko snažna može biti pomisao na obitelj i koliko vrijedi nada onda kada ti gotovo ništa drugo nije ostalo. U takvim trenucima ne razmišljaš o velikim riječima već hoćeš li ponovno vidjeti svoje najmilije, hoćeš li opet otvoriti vrata svog doma i hoćeš li ponovno jednoga dana hodati slobodno svojom zemljom. Mi smo vjerovali da hoćemo. I ta nas je vjera držala. Zato danas kada govorimo od 21 poginulom, petorici nestalih, 65 ranjenih, 119 zatočenih i 20 preminulih pripadnika Jedinice, ja iza te brojke ne vidim statistiku. Vidim svoje suborce. Vidim njihova lica kakva su bila tada. Sjećam se njihovih glasova, razgovora koje smo vodili, šala kojima smo pokušavali pobijediti strah, ali i onih trenutaka u kojima nije trebalo ništa govoriti jer smo se razumjeli pogledom. Rat čovjeka nauči koliko je ponekad malo riječi potrebno da bi se ljudi razumjeli, a gubitak ga nauči koliko dugo jedno ime može živjeti u čovjeku – rekao je Šantek.

Govoreći o onima koji su ostavili ono najvrijednije, svoj život u obrani Domovine, Šantek je dodao:

– Danas posebno mislim na obitelji naših poginulih i preminulih suboraca. Na one koji su čekali nekoga svoga, a nikad ga nisu dočekali ,ali i na obitelji naših nestalih suboraca koji već 35 godina žive bez odgovora na pitanja na koje bi već odavno morali imati odgovor. Mi koji smo se vratili dobili smo priliku nastaviti život. Mnogi su od nas iz rata ponijeli rane, neke vidljive, a neke koje nitko drugi nije mogai+o vidjeti, ali vratili smo se svojim obiteljima i domovima. Upravo zato nikada ne smijemo zaboraviti one koji tu priliku nisu dobili. Ne želim danas govoriti o njima velikim riječima jer njima riječi nisu potrebne. Njihova djela dovoljno govore. Bili su to ljudi koji su kad je bilo najteže, ostali na svojim mjestima. Imali su roditelje, supruge, djecu, planove, snove i ljude kojima su se željeli vratiti. Upravo je zato njihova žrtva toliko velika. Jer hrabrost nije odsutnost straha, hrabrost je kad čovjek zna čega se boji, zna što može izgubiti, a ipak učini ono za što vjeruje da mora učiniti.