Antropolog Pletenac o fenomenu Thompsona: "Njegova ideja domoljubja jest fašizam, a ista publika odlazi na koncerte Aleksandre Prijović"

Rado komentirate fenomen Thompsona i njegovo implikacije na širi društveni kontekst. Što imate za reći o tome kao rođeni Varaždinac, s obzirom na najavljena dva uzastopna koncerta u varaždinskoj Areni koji se održavaju ovog prosinca?

Pa ne vidim da se Varaždin razlikuje od ostatka države kada je u pitanju Thompson. Napunio je dvoranu u Varaždinu dva dana za redom kao što bi ispunio i bilo gdje drugdje. Društvene podjele na kojima parazitira jednake su posvuda.

Marku Perkoviću Thompsonu posvetili ste i znanstveni rad. Koja je tajna njegovog uspjeha? Zašto je danas toliko aktualan, možda i više nego ratnih godina? Koliko politika ima prste u tome?

Pa nije manje aktualan negoli u vrijeme rata. Doduše, u ratnom razdoblju nitko nije posebno apostrofirao pozdrav na početku pjesme Bojna Čavoglave sve dok nije završio rat. Tada se ta pjesma i prestala izvoditi, a Thompson se pokušao ostvariti kao pjevač zabavne glazbe mediteranskog štiha. No tu nije bio odviše uspješan.

Njegov uzlet je omogućila prva smjena vlasti u Republici Hrvatskoj 2000. godine. Tada duboko razočarana desnica pokušava na sve načine, institucionalne i vaninstitucionalne promijeniti rezultate izbora. Za svoj glavni megafon izabiru Thompsona. Pomoću njega politički se život reprezentira kao novo bojno polje starih neprijatelja, ustaša i partizana. Thompson naravno simpatizira ustaše i to više puta javno i potvrđuje. Jedino radikalizacija društva omogućava desnici da osvoji i zadrži vlast. Desnica sije strah i upozorava na prijetnju i stalno halucinira nekakve neprijatelje sa super moćima.

Kao primjer može poslužiti situacija u društvu dan prije potvrđivanja Istanbulske konvencije u RH. Predstavljalo se da će nakon potvrde deklaracije svi muškarci postati žene i obratno i da dolazi društveni raspad i katastrofa. Tko se uopće još sjeća Istanbulske konvencije danas? Thompson dakle samo dodatno radikalizira društvo, sve koji se ne slažu s njegovim porukama i njegovom definicijom domoljublja, koja je, usputno budi rečeno, vrlo restriktivna i problematična, proziva antikristima, masonima, komunistima i Jugoslavenima. Drugim riječima, Hrvat se može biti samo ako se voli poglavnik, opravdava, pa i prijeti nekim budućim genocidom, a demokratska prava smatraju problematičnima. Pa kad Thompson kaže da su (ti neki strašni i opasni neprijatelji) „domoljublje prozvali fašizam“ zapravo je u pravu – njegova ideja domoljublja jest fašizam.

Velik je broj mladih i djece na njegovim koncertima, što je razlog tomu? Odgoj, tekstovi, atmosfera, domoljubje ili nešto deseto? Je li se njegova publika mijenjala kroz godine?

Publika se naravno mijenjala. Dugo su to bili branitelji i nezadovoljnici različitih vrsta. Danas on okuplja mnogo raznovrsniju publiku. Dakako i dalje postoji neki oblik nezadovoljstva i frustracije kod publike i to je nešto što Thompson od svoje publike i traži. Mlađarija je tu onaj dio koji traži mjesto na kojem će izazivati temelje etičkog i političkog poretka. A ustašluk to naravno jest. Ne bih njima pripisivao neku ozbiljnost pri tome, ali činjenica je, čemu svjedočimo mjesecima da će lako posegnuti za nasijem prema bilo kome.

Kako objašnjavate fenomen punih, u rekordnom roku rasprodanih arena Aleksandre Prijović s jedne, i Thompsona s druge strane? Paradoksalno, mnogi tvrde da je to ista publika. Što vi mislite?

Pa naravno da je ista publika i ta ista publika paradoksalno dobiva istu poruku na oba koncerta. Aleksandra Prijović, a mogla je biti neka druga ili netko drugi, također je kontrakulturna pojava kao i Thompson. Njene pjesme nećete slušati na programu glavnih elektroničkih medija. Najave njenih koncerata ne krase jumbo plakate. To samo znači da Aleksandra Prijović također simbolizira otpor prema slici Hrvata kakvu pokušava skrojiti službena kulturna politika, Zanimljivo je da izazov toj slici i imaginariju Hrvatske s jedne strane daje Thomson, a s druge Prijović. Je li vrijeme za duet?

Treba li sporni poklič po Vašem mišljenju zakonom zabraniti i tako zaustaviti sve izraženije podijele u društvu? Bi li to dovelo do još većeg revolta i nasilja, što mislite, kakva bi bila reakcija javnosti da do toga uistinu dođe i hoće li ikada?

Do zabrane neće doći, nema niti jednog političara koji je tako nešto „spreman“. Trebalo je pozdrav odavna zabraniti. Problem je što smo sada u nekoj vrsti politike spojenih posuda. Ne možete razgovarati o ustašama, a da se odmah ne potegne pitanje Jugoslavije, komunizma i Bleiburga. Kao da su jedni proizvod drugih što je historiografska pogreška. Ustaški pokret nastao je neovisno od komunističkog pokreta u Kraljevini SHS, kasnije Jugoslaviji. Imali su različite ciljeve i različite metode borbe. Tek će tijekom Drugog svjetskog rata komunisti postati zakleti neprijatelji ustaša samo zato jer su se usudili pružiti otpor ustaškim šefovima, talijanskom fašizmu i njemačkom nacizmu.

Što je još gore u tom otporu su bili poprilično uspješni. Ustaše su izgubile rat, počinile genocid i to je neporecivo. Komunisti pak, s druge strane nisu bili neki genijalci iz šume. Ja bih rekao da ih je šuma koštala. Jugoslavenski komunizam nije imao nekog ideologa od formata i vrlo brzo je nasilje postala dijelom tehnologije vladanja tog režima. Kako i danas, tako i onda na vlast se dolazilo partijskim knjižicama i divljim oportunizmom koji je državu odveo u korupcijsku žabokrečinu. Tako nešto dogoditi će se i u Republici Hrvatskoj, ako se već i ne događa. Na taj bi način trebali tumačiti povijest i u tom slučaju bi osuda zločina oba režima imala smisle bez neke potrebe za izjednačavanjem oba perioda. Oba su bila loša, svaki na svoj način. Međutim, to ne činimo i stoga nam saborski zastupnici, o sramote, urlaju ZDS.

Obožavatelj Nicka Cavea

Uz svoj akademski rad bavi se prevođenjem i glazbom. Izvodi pjesme Nicka Cavea na kajakavskom.

-Kajkavski je službeno prepoznat i priznat u u zajednici svjetskih jezika i to kao dio zapadnoslavenske jezične zajednice. Upravo prijevodi pokazuju do koje je mjere to suvremeni jezik visoke stilske sposobnosti. Moj pokojni profesor dijalektologije Kuzmanović branio je istu tu tezu tvrdeći da je štokavski jezik pastira, a kajkavski književnosti. Nick Cave je u svom opusu stvarao pjesme koje su se temeljile na poetici gubitnika, marginalaca, ubojica i kriminalaca, pogubljenih ljubavnih veza i parova i vrlo često s dozom nasilja. To je recept po kojem su se gradile i Krležine Balade Petrica Kerempuha, a i one su nastale iz poetike kajkavskih očajnika od onih iz 1573. preko 1918. do danas. Nije bilo teško vidjeti vezu. Na kraju krajeva neke prijevode Cavea na kajkavski potpisuje i Denis Peričić. Ima nekih zapisa na Youtubeu – objašnjava Pletenac.

U utorak, 9. prosinca od 19 sati Pletenca ćete moći poslušati na Sceni Veček varaždinskog HNK gdje će s Filipom Kušterom razgovarati na temu 'Od Cavea na kajkavskom do društvene apokalipse’. Ulaz je slobodan.

Za kraj, koja bi bila Vaša poruka mladima u ovom zatrovanom društvu gdje nikakav self-help ne pomaže, gdje su poštenje i moral rijetkost, gdje se trud i rad ne vrednuju, a nepotizam i korupcija nagrađuju? Kako naučiti u tome plivati, a ne skroz poludjeti?

Ne znam, nemam neku poruku niti savjet osim da treba biti oprezan i kritičan. Najbolje je izgraditi poziciju kritike svega postojećeg, pa i sebe. Iz toga možda dođe i recept za preživljavanje.