Kada brak postane „trgovina“: Zašto pucaju obiteljski odnosi i kada je vrijeme za stručnu pomoć?

Vidljivi znaci da obitelji treba pomoć su, kako ističe Česi, nezadovoljstvo, česte i učestale svađe, konflikti, neujednačenost u odgoju i uobičajeni problemi koje svaka obitelj ima. Kad to ne funkcionira više, kad ne mogu naći nikakav zajednički jezik, onda je to sigurno znak da treba potražiti neku stručnu pomoć.

– Svaka veza ima uspone i padove. U svakom slučaju mislim da ne treba idealizirati niti jednu vezu, da bude sve savršeno i da se moramo slagati, da moramo biti apsolutno kompatibilni. Jer ne možemo biti niti kompatibilni da se ne zna kako se slažemo i volimo u svemu i da imamo iste poglede na sve stvari na ovom svijetu. To je jednostavno nešto što treba prihvatiti. Svaka veza ima svoj početak, tu fazu zaljubljenosti kad idealiziramo partnera, kad gledamo na njega nekakvim drugačijim ružičastim očima. Vele psihijatri da je zapravo ta faza zaljubljenosti prođe nakon šest mjeseci. Sve nakon šest mjeseci zovemo patologija – spominje Česi dodajući kako nakon tih šest mjeseci zaljubljenosti počinjemo uviđati mane koje možda prije ne vidimo.

Kako veza postaje zrelija, gledamo neke stvari realnije nego prije i vidimo možemo li s tom osobom zapravo ostati ili ne. Tu je jako bitan razgovor.

Sve se rjeđe mladi upuštaju u brak, a razvoda je sve više. Iako odnosi izvana znaju izgledati idilično, to je daleko od istine.

– Naravno da je ljudski i naš mentalitet većinom želi prikazati sebe u najboljem svjetlu. Isto tako, kada pričamo o nekim lošim stvarima, onda puno obitelji želi zadržati to za sebe i želi da neki taj prljavi veš ostane unutar kuće. To je nekakva zaštita nas, da netko drugi ne vidi da je nama loše, pa onda želimo prikazivati sebe u boljem svjetlu nego što mi jesmo. Bitno je kako se mi osjećamo iznutra i koji taj život trebamo proživjeti iz dana u dan. I ono što proživljavamo sa svojim ukućanima, sa svojom partnericom ili partnerom i djecom je ono što čini naš život. Da li smo mi zaista sretni, zaista zadovoljni ili je to nešto zamorno, te zbog drugih prikazujemo nešto što je fikcija, što zapravo ne postoji – rekao je Česi te dao svoju formulu sretnog odnosa.

– Treba se suočiti s realnošću, prihvatiti život s dobrim i lošim stvarima i uživati u sitnicama, prihvaćajući i one lošije stvari. Ima ljudi koji su perfekcionisti i koji žele da bude sve idealno, ali tu veliku ulogu igra i odgoj. Naša županija nije baš sjajna i bajna po ostanku u vezama. Mi smo praktički u vrhu Hrvatske po razvodima. Nekad je tih 50%, kada smo čuli, to je bilo nekako europski normativ ili u Americi prije 10-15 godina pa smo mislili - gdje smo mi do toga, a evo nas sad. Usudio bih se reći da puno ljudi stupa lakomisleno u izvanbračnu zajednicu ili brak, žive zajedno i onda nakon prvih problema koji se pojave odu iz zajednice, svatko svojim putem. To je opet jedna priča konformizma i nespremnosti za nekakav zajednički život – dodaje.

Također, smatra kako su ljudi prije bili puno tolerantniji, a sada se odnosi puno lakše prekidaju. Veliku ulogu u tome, naravno, igraju financije.

– Sigurno je da je puno ljudi trpjelo i patilo u toj vezi jer prvo – materijalna situacija koja je bila puno lošija, možda su žene ostajale u tom braku jer nisu imale kud vraćati se. Pa onda – sramota, šta će drugi reći, kako ću ja sad, ili je tu bilo puno djece. Ja se znam našaliti, pa vjerujem da nema nešto čvršće što poveže jedan brak kao jedan dobar stambeni kredit veliki na 30 ili 40 godina. Danas je ipak materijalna situacija bolja i ljudi nisu skloni žrtvovati se ili patiti kao što je prijašnjih godina bilo. Ali opet idemo sad u jednu drugu krajnost da se opet stupa ili sklapa brak ili se ide u nekakvu vezu previše idealistički, nepripremljeno, nezrelo – opisuje Česi i naglašava kako glavna nit vodilja uvijek mora biti ljubav.

– Ljubav je najvažnija. I mi one odluke koje su nam bitne jako u životu sklapamo na temelju emocija. Jako je bitno da su te emocije zdrave i zrele. Ja znam šokirati ljude kada dođu na savjetovanje, imaju problema u braku, i to na prvom susretu, pa kad počnem razgovarati o problemima, onda pitam da li vi zapravo znate što je ljubav i što zapravo bi ljubav trebala pretpostavljati u vašem odnosu. I onda oni svi znaju – da, da, znamo mi to. Svatko navodi neku definiciju, obično pjesničku iz neke pjesme ili slično. Ljubav je kad vi dajete nekom nešto, a ne tražite ništa za uzvrat. Ako pogledate malo, puno veza se zasniva na nekoj trgovini ili na nekakvom očekivanju: ja dajem nešto, ali tražim da mi se daje za uzvrat bar toliko, ako ne i više – objašnjava te navodi razloge zbog čega je tomu tako.

– Jednostavno, netko se boji samoće pa ne želi biti sam. Netko traži nekog da ima neku sigurnost. Netko želi djecu pa želi s nekim biti u vezi da ima tu djecu. Netko želi, prosto rečeno, da mu netko obavlja neke, možda jedan dio kućanskih poslova, da ima i zajedničku nekakvu ekonomsku zajednicu. Netko želi da ima možda redoviti seks pa da ne mora tražiti ne znam izvan, pa ima sigurno ovoga. Ali onda, ako ja tražim nešto za uzvrat, to nije ljubav nego je zapravo trgovina. I onda smo u problemu na početku i ta očekivanja koja ja imam od druge osobe često puta su nerealna i onda u biti to nezadovoljstvo tinja. Jer ja se osjećam kao da je meni nešto ovdje netko uskratio, netko mi ne daje ono što ja očekujem da on meni mora dati u nekom trenutku. Zapravo, ako imam nekog da on meni ispunjava moje želje i željice, onda trebam roba ili trebam neku osobu koja meni ispunjava neke usluge koje ja rješavam, a to onda nije ljubav – kaže Česi i pojašnjava zašto obitelji s problemima teško traže pomoć.

– Prvo, treba sebi priznati da imam problem, a to je najteže. Mi smo uvijek skloni nešto relativizirati. Pa pogledaj, ako pogledamo nekakve banalne stvari, pa i bolesti – prvo pokušavamo nešto samim time riješiti, bilo kako, samo da ne moram negdje ići, i to je ljudski i to je okej. I zapravo nama nije ugodno ići negdje, da nekoj stranoj osobi možemo reći da imam taj problem. To je prvo, treba sebi priznati. A drugo, onda je tu taj jedan pritisak okoline koji kod nas još uvijek je velik, i u biti k nekom ići i tražiti pomoć je kod nas još uvijek jako tabu tema – ističe te kao najveći problem navodi provođenje vremena zajedno.

– Tehnologija je napravila svoje, ovaj digitalni svijet oko nas. Pogledajte malo kada idete po cesti, ja gledam te mlađe ljude, on ne može ni hodati da nema mobitel ispred sebe i tipka. Znači, ne možemo prohodati više 50 metara da nemamo neki ekran, a doma je ista priča. Znači, od televizora, od kompjutera, od mobitela i to je jedno veliko otuđenje nastalo i zapravo ljudi se otuđe.

Da bi se odnos poboljšao i unaprijedio, na tome treba i raditi uz volju s jedne i druge strane.

– U svakom slučaju, ako nisam zadovoljan, ako sam nesretan, ako se ne osjećam dobro, ako imam problema, a stalo mi je do neke osobe, prvo moramo imati zajednički cilj. To je najbitnije. Ako je meni jako stalo, a nekome nije, onda se zapravo trudimo uzalud. Moramo biti realni. Je li nam je zajedno stalo do nekog cilja? To je glavni preduvjet da bi mi mogli zajedno potražiti pomoć – zaključio je.