- S 20 godina otišla sam u Njemačku, gdje sam našla dobre prijatelje koji su se bavili sakupljanjem žličica. Jedna moja prijateljica je odustala od toga i pitala me bih li ja to htjela preuzeti jer se više ne želi time baviti. Meni se odmah na prvi pogled svidjelo. Uzela sam od nje oko sto komada i nastavila dalje svojim tempom. To je vrijednost. To je sve srebro, nije to običan pleh, a za mene su neprocjenjive - opisuje.
Vrlo brzo zaposlila je sve u svojoj bližoj i široj obitelji. Gdje god bi otputovali, morali su se vratiti sa žličicom.
- Najviše žličica donio mi je moj zet koji je kao trgovački putnik prošao cijeli svijet. Žličice su iz cijeloga svijeta, iz Kanade, Japana, Amerike, Afrike, Dubaija i raznih otoka. Stvarno bi ih trebalo sve presortirati i prebilježiti jer ih već imam oko 400, a točne brojeve i sve zemlje više ni sama ne znam napamet. Biram isključivo kvalitetu i srebro, ne želim obične suvenire s placa. Najviše se takve kvalitetne stvari inače kupuju na aerodromima ili u specijaliziranim suvenirnicama - ističe.
Njen put u Njemačkoj krenuo je iz tvornice kazeta.
- U početku je bilo jako teško jer nisam znala jezik, pa su mi propadale trake i puno sam plakala. Srećom, nakon 8 mjeseci došla je jedna mlada cura iz Sračinca koja je znala jezik i ona mi je bila vjetar u leđa. Zatim sam 15 godina radila u metalnoj tvornici na lijevanju željeza. Dodatno sam nakon posla čistila urede. Na kraju sam radila u tvornici stolica, gdje sam dogurala do brigadirke, vodila 12 ljudi, naručivala materijal i tečno govorila njemački. Izgradili smo lijep život tamo, ali nas je vukao zavičaj. Tamo sam stekla prijatelje koje nikada u životu neću zaboraviti. Iako se puno priča svašta, Njemci su jako poštovali nas i našu obitelj, a djeca i unuci su mi i danas gore u Švicarskoj i Njemačkoj - prisjetila se gospođa Zdenka, koja se ne slaže sa tvrdnjom da su Njemci hladan narod, već upravo suprotno.
- Njemačka te nauči disciplini i da nema tračanja. Nema tam priče. Nema tam nekoga ogovaranja. Ne zanima ih. Sasvim drugi svijet, druga kultura, drugi ljudi. Svaka im čast. Mi smo živjeli u kući od šefa. Taj šef koji ima četiri firme svoje. On kada je bila utakmica donio je pive i gledao s nama utakmicu. Tko bi kod nas to napravio? Nema šanse. On je milijarder, ali mu je važno da ti je lijepo. S mojom se djecom igrao kao da su njegova. Nešto posebno. Oduševila me ta jednostavnost. Nosim samo lijepe uspomene - dodaje.
Sa suprugom, s kojim se prije 17 godina vratila u domovinu, proslavila je dijamantni pir, a najveću radost pružaju im njihove dvije kćeri i četvero unučadi. S obzirom da su rođeni tamo, smatraju se više Njemcima nego Hrvatima stoga o povratku ne razmišljaju. Gospođa Zdenka, pomalo razočarano, govori nam kako među njima nema interesa za nastavak njenog hobija.
- Za sada će to još stajati u kući. Planiram ih kasnije dati muzeju ili negdje drugdje da se trajno sačuvaju, a 50 komada već sam poklonila Udruzi žena Vidovec da imaju uspomenu od mene.
U Udruzi je aktivna već 15 godina, a ni tamo ne miruje.
- Kada sam se vratila iz Njemačke, primijetila sam da naša općina nema nikakvih dekoracija te sam odlučila nešto poduzeti i tako smo krenuli s ukrasima za Božić i Uskrs. Aktivno smo to radili kroz udrugu, a danas to rade cvjećarke. Od svoje nećakinje curicu sam obukla u listove zelja za Zeljarijadu. Bila je prva dama Zeljarijade. Svi su je slikali, ona je plakala, a sada tamo stoje te skulpture od zelja - opisala je.
U penziju, uz svoju vrijednu kolekciju na kojoj radi već pola stoljeća, njoj niti jedan dan nije potraćen.
- Dosta sam aktivna u Udruzi. Kad god treba, rado ispečem Vidovečki gibanik, a treba toliku kuću i počistiti i svašta napraviti, i samo cvijeće i cvijeće - sveposud! Nije mi dosadno. Sretna sam i ponosna što sam se vratila u moj Vidovec i pronašla nove prijatelje koji su kao moja obitelj - zaključuje.
