Zamislite da vam se u jednom trenutku sruše svi planovi, snovi i nada. Da shvatite kako su problemi svakodnevice, koji su se do jučer činili velikima, zapravo nebitni. Upravo se to dogodilo obitelji Bačani iz Ludbrega kada je njihovoj kćerkici Anđelini prošle godine dijagnosticirana iznimno rijetka genetska bolest – nasljedna spastična paraplegija tip 47 (SPG47).
U svijetu je registrirano tek oko 120 oboljelih, a Anđelina je jedino dijete u Hrvatskoj s tom dijagnozom.
– Dijagnoza nas je slomila do srži. Suočili smo se sa strahom, tugom i neizvjesnošću kakvu nismo mogli ni zamisliti. No iz te boli rodila se snaga za koju nismo znali da postoji u nama. Naš je život krenuo putem koji nismo birali, ali smo ga naučili hodati s ljubavlju, hrabrošću, vjerom i nadom – kaže majka Mateja.
SPG47 uzrokovana je mutacijom gena AP4B1 te zahvaća mozak i živčani sustav, remeteći komunikaciju između živčanih stanica. Kod oboljelih dolazi do zaostajanja mijelinizacije, odnosno sporijeg i nepotpunog razvoja mijelina, što uzrokuje poremećen prijenos živčanih signala.
Bolest se manifestira cjelokupnim razvojnim zaostajanjem, poteškoćama s koordinacijom, nemogućnošću samostalnog hodanja ili izrazito otežanim hodanjem, izostankom ili slabim razvojem govora, epileptičkim napadajima, spastičnošću te progresivnim gubitkom već stečenih vještina. Rana fizikalna i radna terapija te kontinuirana rehabilitacija ključne su kako bi se usporio razvoj ukočenosti mišića, deformiteta i gubitka pokretljivosti.
Najveća nada za Anđelinu i drugu djecu oboljelu od SPG47 jest genska terapija koju je razvila tvrtka Blackfin Bio u suradnji s Boston Children’s Hospital. Terapija je uspješno prošla testiranja na životinjama i dobila odobrenje američke Agencije za hranu i lijekove (FDA) za nastavak kliničkog ispitivanja. No za nastavak istraživanja i provedbu terapije potrebno je hitno prikupiti najmanje dva milijuna dolara.
– Gledati dijete s neurodegenerativnim stanjem kako raste zastrašujuće je, znajući da se svakim danom približava progresija bolesti. Taj strah nosimo tiho u sebi. Ali biramo nadu. Ovaj put ne možemo sami. Bez pomoći dobrih ljudi naš je cilj gotovo nemoguć – poručuje Mateja.